Venčanica mi je
bila predivna, bela satenska, sa dugačkim velom. Divan prolećni dan, vedro
nebo, miris cveća, svuda osmesi i uzvici radosti. Sve je bilo kao u snu, kao u
bajkama, idealno. Možda i lepše nego u snovima. Sada je trebalo da sledi ono:
’’Živeli su srećno do kraja života’’. I ja sam očekivala da će tako biti. Bar
je tako bilo u ostalim bajkama. Ali, stvarnost zna da bude malo surovija. Autor
kao da se poigrao sa mojom pričom. Ovo je trebalo da bude moja bajka, istkana
srećom i ljubavlju koja traje ceo život. Bajka koja istovremeno mami i suze i
smeh, želju da i čitalac bude deo nje i doživi tako nešto. U svoja osećanja sam
sigurna, ona su postojana, znam da je On onaj pravi, moj princ na belom konju.
Sad, to što je i zvanično kraljevske krvi je čist splet okolnosti, tako se
pogodilo. Nisam sponzoruša. Svako ko me poznaje zna da sam daleko od toga. Zar
ja, Pepeljuga, koja sam oribala kilometre i kilometre maćehinog parketa i
oprala kamare i kamare polusestrinih haljina, da pucam na nešto tako visoko?
Ne. Moj pokojni otac se uvek brinuo što sam zanesena romantična devojčica,
previše odana i zahvalna i koja veruje svima. Moja maćeha je lukavo koristila
sve te moje osobine u svoju korist. A na moju štetu, očigledno. Ali je i mene
sreća pogledala. Pojavio se On, moj princ. I bajka je mogla da počne. U početku
je sve bilo divno. Bar prve nedelje. Bili smo na medenom mesecu u Parizu, u
maju, kada je najlepše. I bilo je sve onako kako sam oduvek želela. Romantika
na svakom koraku, u vazduhu, ljubav svuda oko mene. Sreća koja se ne može
opisati, bar ja ne umem, ali je pamtim. Ubzo smo se vratili svakodnevnici. Bar
se moj muž vratio. Ja...ja sam morala da započnem totalno novi život a niko mi
nije da uputstvo za njega. Ja sam ipak
Pepeljuga. Do juče sam rmbačila od jutra do mraka, ispunjavala sve hirove moje
maćehe i njenih ćerki, obavljala najprljavije poslove oko kuće. Nosila sam
staru pohabanu haljinu, spavala sam na tavanu, bila često usamljena, družila se
sa miševima i pticama. Sada se sve to promenilo tokom noći. Postala sam
princeza i svi su očekivali da se ponašam tako. Ali kako to očekivati od nekoga
ko nije odgajan za to i ko nije imao dodirnih tačaka sa takvim načinom života?
Po navici, prvo jutro u dvorcu sam ustala pre slugu i sišla do kuhinje da
naložim vatru i pristavim vodu. Sluge su bile zgranute mojim postupkom, oterale
su me iz kuhinje. Otišla sam do perionice da operem rublje ali su me ljubazno
zamolili da izađem. I tako svuda. Svi su mi govorili da to nisu moje obaveze i
da ja ne treba uopšte da mislim o tome, postoje ljudi koji su zaduženi za to.
Moje je da budem princeza. Prijemi, balovi, uzdržanost I tako iz dana u dan.
Svuda sam bila suvišna, niko nije želeo moju pomoć. Svog muža sam retko viđala,
tek uveče u našoj sobi. On je po ceo dan bio u kancelariji ili je obavljao
poslove u ime krune. Bila sam stalno usamljena ili okružena ljudima koji su tu
usamljenost povećavali. Nedostajala mi je moja stara sloboda i osećaj da niko
ne prati svaki moj pokret i korak. Maćeha nije obraćala pažnju na mene nekada,
sada se svaka moja reč merila. Bilo mi je teško da se naviknem na sve to. Pre
udaje nisam imala vremena ni za obroke, svaki minut tokom dana bio mi je
ispunjen nekom obavezom. Sada nisam imala čime da ispunim ni minut. Dvorani su
bili veoma ljubazni prema meni, primetili su da me zbunjuje novi položaj, ali
ni oni nisu znali kako da mi pomognu. I tako su prolazili dani, meseci, godina.
Moj život je postao statičan. Nisam imala kome da se požalim, mom suprugu je
sve to bilo simpatično i uveravao me je da ću se navići na sve to. Bar me je
nekada uveravao. Moj život je postao toliko dosadan da sam i svom mužu postala
dosadna. Sada mi se samo osmehne, sažaljivo. Ja ga i dalje volim, ali ne znam
da li volim svoju predstavu o njemu ili njega. Nisam sigurna šta on oseća,
plašim se i da razmišljam o tome. I eto, čekam dalji ishod svoje bajke. Ne bi
trebalo da bude ovako. Opet prelistavam druge bajke pokušavajući očajnički da
nađem neko rešenje, ali za sada bezuspešno. Ohrabruje me to što je biblioteka
ogromna i da je tu negde ključ za moje izbavljenje od ove nepodnošljive dosade.
Krišom bacam pogled na sat,sedeći u salonu, i brojim sekunde do porodičnog
čaja, moje jedine dnevne ’’obaveze’’. Sat, kao najveći neprijatelj, me izdaje.
Cepkam rub svoje haljine, iz dosade. Ne znam kako će se moja bajka završiti,
kraj se ne nazire, bar ne onaj idilični. Onaj koji je beležio one redove o meni
očekujući još jedno ’’happily ever
after’’ zaboravio je na klasne razlike. Ja nisam za ovo ali ne vidim način na
koji da se izvučem iz ove situacije. Da pobegnem - nemam gde, da se požalim - nemam
kome. Moja dobra vila se izgubila negde u onoj svadbenoj gunguli i od tada je
nisam videla. Pokušavala sam da je dozovem na sve moguće načine, ali odgovor
nisam dobila. Mora da se veza prekinula. Očito moja dobra vila smatra da je
njen posao, bar što se moje bajke tiče, gotov. Srećno gotov. Zato nastavljam da
prelistavam svetske bajke. Možda u nekoj nađem pomoć. Možda u nekoj naletim na
svoju dobru vilu. Za svaki život je potrebno malo čarolije.
Нема коментара:
Постави коментар